Izložba

 

Monografska izložba

ĐURO SEDER - Monografska izložba 

Tridesetak slika nastalih tijekom tridesetak godina predstavljaju nam umjetnika izrazite figurativne orijentacije i jake kolorističke napetosti, naglašeno temperamentnoga rukopisa i znalačke kompozicione organizacije. Riječ je, dakle, o slikarstvu koje uspješno spaja neposrednost izvođenja i iskustvenost promišljanja, koje umješno koristi ikoničku tradiciju i simboličku referencijalnost motivike, ali znano i naučeno stavlja trajno na kušnju izravnog i svježeg dodira s platnom, kistom, bojom – sa sredstvima koja treba svaki put iznova nadvladati, a ne prepustiti se uhodanim, konvencionalnim, puko ljepotnim rješenjima što ih njihova upotreba podrazumijeva.
Nećemo mnogo pogriješiti pretpostavimo li da su pred nama djela slikara koji je mladenački reagirao na pobude staroga medija i doveo ih u vezu sa zahtjevima suvremenoga života i otvorenošću dramatičnih sudbinskih pitanja. S obzirom da su najraniji radovi s ove izložbe datirani s 1981. godinom, jamačno će nas podsjetiti na tada aktualni estetski obrat, na problemsko vraćanje slikarstvu, karakteristično za deveti decenij prošloga stoljeća. Nakon izrazitoga iscrpljenja astratističkih tendencija, pa i nemala zamora usko konceptualnim, mentalističkim i čak sasvim nepredmetnim stavovima, slikarstvo se još jednom pokazalo kao nemimoilazan medij izražavanja, kao govor koji raznolikim sintaktičkim i semantičkim mogućnostima nudi neravnodušnu komunikaciju s publikom. S ponešto prisjećanja – da ne kažemo: recikliranja – ponovno su došli u opticaj primjeri neoekspresionističke morfologije, stanoviti postupci nadrealističke ili „metafizičke“ ikonike, asocijativni prodori neakademskih, alternativnih, autsajderskih viđenja. Deveto desetljeće dvadesetoga stoljeća doista je prošlo u znaku odustajanja od maksimalizma i radikalizma moderne, preko nomadskog kretanja kroz već kodificiranu baštinu avangarde (stoga nazvanoga „transavangardom“), pa i definitivnog ulaska u – ma kako difuzno određeno – postmoderno stanje na likovno-umjetničkom području.
Međutim, slikar koji nam ovom zgodom nudi uvid u svoja djela nastala između 1981. i 2014. godine, nije startao na likovnu scenu u trenutku započinjanja faze kojom se sada predstavlja, nego je imao za sobom već više od četvrt stoljeća prethodećega slikarskog djelovanja, traženja i misaonog okušavanja. Slikar je, naime, Đuro Seder, koji je diplomirao 1951, a specijalizaciju kod Marina Tartaglije završio 1953. godine. Prošao je najprije amplitudu od delikatnog intimizma do mračnog enformela, i od egzistencijalne zapitanosti do ruba ikonoklazma. Kao član ekskluzivne grupacije „Gorgona“ okušao je krajnosti šutnje i ništavila, tišine i nijekanja artikulacije znakovnog sustava.
Ali ne mislimo da smo pogriješili kad smo njegove slike iz zadnja tri desetljeća povezali s mladenačkima i svježima, kad smo ih usporedili s neoekspresionističkim i „metafizičkim“ obnovama (posebno tipa njemačkih „novih divljih“), samo što ne smatramo da se Đuro Seder okretao prema trendovima i da je do reafirmacije slikarske discipline došao logikom revival-a. U njegovu se prethodnom radu – posnog i aseptičnog predznaka – u međuvremenu akumulirala paradoksalna energija, između strastvenog poricanja i žarkog nadanja u snagu likovnog jezika kao cjeline raznih sastojaka (crte i boje, plohe i reljefa, otiska i traga, obrisa i znaka itd.) došao je do potrebe i nužde služenja najširim rasponom i najizravnijim postupcima djelovanja, a u kojima će združiti gestualne, optičke, mimetičke i simboličke razine objekta. Preko niza pokušaja metalikovnih i parailuzionističkih prodora, koncem sedamdesetih godina Seder je konačno ušao u kadar sa slobodom i određenošću bilježenja doživljaja, sa slojevitošću i sugestivnošću nakupljenih znanja i vještina.
Njegovo obnovljeno slikarstvo nije koincidiralo s tzv. novom slikom, nego je prethodilo pokretu za kojim će krenuti toliki mlađi likovnjaci. Uostalom, za razliku od mnogih među njima koji su „mogućnost slike“ shvatili prilično ležerno i pretežno hedonistički, uglavnom motivski proizvoljno a tehnički nezahtjevno, Seder je nastojao, i većinom uspijevao, održati obvezatnu težinu izvođenja i serioznost, pa i pretencioznost antropomorfnih sugestija i tema – kao vid empatijske participacije i prave humanističke verifikacije.
Radove na ovoj izložbi mogli bismo ipak, bez oštrih rezova, svrstati u tri grupe, obilježene donekle dekadskim pečatom. Slike iz osamdesetih godina, počam od najranije, naslovljene „Joie de vivre“ („Radost življenja“), imaju vedriju intonaciju, otvoreniju gamu, naglašeniji inkarnat, jednom riječju kao da potvrđuju veselje ponovo osvojene discipline. Spomenuti naslov svjesno je odavanje počasti Matisseu, a kromatika kao da podsjeća na postimpresionizam (malo i na Cézannea). Preostali odabrani naslovi također su izrazito afirmativni, u slavu tjelesnosti i ovozemaljskih protega: „Kupači“, „Sirena“, „Tri gracije“, a i „Rajski cvijet“ ne prolazi bez predstave poluakta. Iznimka je jedino slika „Čovjek i njegova sjena“, gdje velika mračna mrlja iz pozadine prijeti predstavljenoj figuri, koju uostalom kao da već razdiru ili raspliću drhtavi potezi tamnih otisaka po korpusu. Odnos lica i naličja, pozitiva i negativa, postat će gotovo opsesivnom temom čitavoga Sederova slikarstva.
Slike iz devedesetih godina postavit ćemo unutar okvira što ga zatvaraju „Ratni diptih“ (1991) i „Mir vama“ (1997). Dakle, riječ je dobrim dijelom o reakciji na izvanjske tragične povode, na odaziv solidarnosti s brojnim ratnim žrtvama, što je rezultiralo i gašenjem (gušenjem) jarkoga kolorita u korist zagasitih smeđih i ljubičasto sivih tonova. Atributi diptiha pojednostavljeni su i svedeni na par glava (ubijenih ili zbiljom zaprepaštenih) i ruku, što se uzdižu u boli i zazivaju pomoć, odnosno prekrivaju oči pred užasima. Krajnje zacrnjeno obzorje karakterizira i slike „Profil i en face“, „Dvoje“, „Udovicu“, da bi se samo u „Nebeskom rukovanju“ pojavila rumena boja obraćanja višnjem zagovoru, upućivanja nadzemnim silama, ufanja i prepuštanja u traženju pomoći. Uz sliku „Mir vama“, „Nebesko rukovanje“ uvodi nas u važnu dionicu Sederova rada: sakralnu, biblijsku, starozavjetnu i novozavjetnu motiviku.
Amblematična je u tom smislu „Posljednja večera“ (iz 2003/4), koja otvara parcelu novoga milenija). Simetrična i hijeratična do krajnosti, stilizirana i plošna, daleko od renesansnih prostornih konstrukcija, ona ne upućuje na prizor s ljudima nego na parafrazu nekoga davnog predloška. Dakle, slika po slici, utoliko više ishod apstrahiranja nego li figurativno sugeriranje. I bojom toplih okera i smeđih partija kao da je „prijevod“ pozlate s ikona, zagasitog bljeskanja u tami. Na nekoliko inih Isusovih prikaza („Isus ozdravlja“ i „Isus, farizeji i grešnica“) uspostavljen je novi sklad između stroge idealizacije i mimetičke egzemplifikacije.
Iznimno je zanimljiv slučaj četiriju slika nazvanih „Postanak“ (I-IV, sve 2008), zaokupljenih motivikom stvaranja svijeta. Kako naša mašta bludi u ništavilu i mraku misleći na ono što bi prethodili Božjemu demijurškom činu, najlakše se poistovjećujemo sa slikom „Postanak III“, kao ishodišnom, jer je na njoj još potpuna tama u kojoj se profilira neka velika ruka kao začetak začetka (ali i kao prodor u magmu nekadašnjih Sederovih „crnih“, apsolutnih slika). „Postanak I“, nudi nam pak tu istu ruku kako stvara, „modelira“ Sunce kao izvor svjetlosti, da bi u „Postanku II“ došlo do prosijavanja boja, izbijanja iz tame, a u „Postanku IV“ već nailazimo na organski, vegetabilni svijet, pokrenut i samom gestualnošću izvođenja.
Mislim da nije pretjerano kazati kako u Sederovu slikarstvu dolazi do kontinuiranog pretapanja energetskog uzgona i simboličkog napona između sakralnih slika i „laičkih“, egzistencijalnih motiva. Jedne na druge prenose pripadne im vrline tako da su tzv. svete slike nabijene temperamentom izvođenja, a obični, ovozemaljski prizori kao ozareni nekim dostojanstvenim odmakom. Primjer za to naći ćemo u nekoliko najrecentnijih radova. Slike kao što su „Blizanci (Dioskuri)“ i „Dvoje“ kompozicijski su elementarne, shematizirane poput svetačkih likova i onostranoga svijeta, samo što im je duktus emotivan i pristran, prepoznatljiv po ulogu identifikacije. Premda „Dvoje“ predstavlja muško-ženski par i pretpostavlja erotsku napetost, njihova je polarizacija zapravo sublimirana i gotovo izjednačena ne samo s konfrontacijom „Blizanaca“, nego i s dvojnošću „Profila i en face“, pa čak i s aversom i reversom „Čovjeka i njegove sjene“. Naime, Sederovo slikarstvo preferira bionomne i zrcalne situacije, teži kompozicijama gdje prividne sličnosti upućuju na male ali indikativne razlike. Moglo bi se reći da uspostavljanje analognih no nejednakih parova olakšava stvaranje dinamične ravnoteže (nalik odnosu senzornih i imaginativnih svojstava, do čega je slikaru naročito stalo). Međutim, nemojmo misliti da Seder robuje mehaničkim shemama ili da nije u stanju dinamičnu ravnotežu postići i u tročlanim („Obitelj“) ili u jednočlanim kompozicijama („Vedrana“). Ono što je u njegovu slikarstvu posebno i nezamjenjivo to su univerzalni simboli izraženi individualnim rukopisom, odnosno iskonska viđenja procijeđena i preobražena kroz filter vlastitog iskustva.

Tonko Maroević
 

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski