Izložba

 

Vatroslav Kuliš Herbarium pictorium

Latinska imenica herba (-ae, f.) označava biljku ili stabljiku, herb arium (ii, n.) - prema Aureliju Kasiodoru, koji ga bilježi – znači „zbirku osušenog i prešanog bilja“. Istoznačnica je herbae bila planta (ae, f.), ali već plinijevski plantarium znači rasadnik, a ne imenuje kolekciju suhobilja1. Upitno je, čini se, što je kanio reći slikar kad je jedan svoj ciklus naslovio s Herbarium pictorium (2006/2007): iz njegove naravi, iz nagonskih impulsa koji ga određuju i, u bitnome, vode teško bi bilo razabrati s kojih je razloga čovjek strasti, ekspresije, romantična nastroja, slikar duha koji korespondira s tijelom i tjelesnim, s vitalnim, pristao da se - makar i naslovno, dakle: simbolično - osuši, stlači, uknjiži. Jer to je baš ono što tvori svaki Herbarium: suho, stješnjeno bilje, razvrstano po vrstama i rodovima, ulijepljeno na odvojene listove i potom složeno u album, prema svim pravilima struke. Vidjeti je, da je pri tom imenovanju svoga ciklusa Kuliš, očigledno, koristio savjet kojega leksikografskog i latinističkog odličnika, ali, također, da taj znalac nije - s istim iskustvom i adekvatnim uvidom - promišljao Kulišev izvoran slikarski izraz; jer da jest, prije bi mu preporučio plantarium, nego herbarium pictorium; zaista, većina je Kuliševih slika živo i bujno iskrište života - rasadnik klica koje streme na sve strane, koje brzaju, plamte i praskaju spektrom boja; strelovito se penju uvis, spiralno viju, gore ili tinjaju, ostavljajući kao repatice trag svojih prolaza našim nebom. To je glazba vatre, koja više budi nego što uspavljuje - barem je tako bilo dosad. Kako će biti u godinama koje dolaze? Tko zna: ako osjeti umor od Sunca, od zviždanja vjetra, od udaranja mora o grebene, od virova zvijezda i meteora na ljetnjem nebu, od bubnjanja krvi u žilama, od „zvonjave sfera“, od krikova (koje gdjekad čujem iz njegovih slika) onda će doći vrijeme smirenja, demobilizacije, utihnuća - ergo: herbariuma. Vjerujem, da se to neće zbiti odveć brzo, ako se uopće i dogodi, jer je baš koloristički i luminozni élan vital ono što je slikaru osiguravalo specifi čan položaj u matici suvremenog hrvatskog slikarstva i ono - zacijelo značajnije!- što je autentičan iskaz njegova bića: primarna, a ne sekundarna, elaborirana reakcija na optički i psihički podražaj. Brzina refl eksa, kojim se Kuliš odaziva, zaista je iznimna: kao i hitrost ruke, koja taj odaziv ovjerovljuje. Morfološki, situacije koje donose platna Herbarija, još nas više učvršćuju u tezi o (potencijalnom) Plantariju i to ne stoga što bi nam bilo iznimno stalo do formalne preciznosti - ciklus je, ionako, jednom za svagda kršten - nego zato što se u tim djelima, „prešanim“ i „suhim“, javlja jedna oblikovna i sadržajna novina: plodno i životvorno „gnijezdo“ ili „klupko“ iz kojega se ispaljuju, izlijeću, burno i silovito izbijaju, niču i množe se iskre, munje, gejziri boja u kontinuiranoj akciji. (Što bi tu bilo suho, što prešano i ukočeno, što sređeno, složeno i razvrstano kad u slikama nema ni jednog predvidiva poteza, ni jedne deskriptivne boje, ni jednog imitativna lika?) Upada u oči da se, u većini djela toga posljednjeg izlaganog ciklusa, vatromet začinje u utrobi jezgrene, kružne forme, a onda se nizom „eksplozija“ prenosi na epidermalni dio „gnijezda“ i, potom, u neomeđeni i nedefi nirani prostor. Prostor? Da; iluzija je svemirske prostornosti potpuna i počiva na nedokučivosti i neodredivosti bijeloga. Bijelo je prazno, otvoreno, duboko: sve što se zbiva na bijelom - događa se u bezmjernome. U pozitivan bi se prinos toga ciklusa cjelini Kuliševa djela morala upisati ova bijela (ili: blijeda) podloga; ona omogućuje i fi nu dinamiku punog i praznog, boje i neboje te, iz toga proizašlu, širinu slikovnoga „teksta“ i zračnost samoga „pisma“, a zatim i stanovitu pozitivnu lakoću bojom i gestom „zapisanoga“. Izbjegnuta je prevelika zasićenost površine, što znači da je izbjegnut višak znakovlja, simbolizacijskih gesta, pigmenta, crtâ. Narativna je i ekspresivna pređa reducirana na polovinu (ili nešto više) površine platna i kolikogod govorio - slikar, na istom mjestu, podjednako i šuti. To, dabome, nije „grobna šutnja“ ni šutnja nijemoga, nego funkcionalno susprezanje od suvišnih riječi e da bi se ono što je izgovoreno bolje i razgovjetnije čulo. Djela ovoga Herbarija vidim kao slap živodajnih čestica - točaka, mrlja, tananih crta i širokih poteza - koje su bujale kao u klijalištu ili rasadniku, nudeći dokaze života i obnovljive životne energije, koja se širila iz jezgrenoga „klupka“. Manirističkoj naravi tih slika najviše pridonosi dosad neviđen broj kuliševskih grafi zama, što se u njima kovitla, iz njih izbija i ostavlja obojen trag. U jezgri, na njezinim rubovima i izvan njih Kuliševa je „ centrifuga“ proizvela svoje najgušće „pismo“. Istodobno, kako smo već naglasili, ono pada u bestežinsku prazninu (bijeloga i približno bijeloga). Njegovu manirizmu nije značajka horror vacui, nego je to dilatacija prostora; ali, također, i nesagledive spirale, izlomlje ne crte, volute, sinusoide i vitice što ih proizvodi izvježbana i zaigrana ruke. Zatim kolorizam, koji uključuje - uz najjače zvukove boja - i one najnježnije tonove nekih među njima: tako, primjerice, svijetle pastelnoružičaste i svijetle nebeskoplave pa sve do najintenzivnijega cinobera, kadmijumske crvene, kobaltne plave, kromove zelene, indijske žute i drugih. Njegova kolorna ljestvica upotpunjuje se, indikativno, širokom skalom ljubičastih tonova, purpura, tamnih ultramarina i kraplaka – sve boja apstraktnih, visoko artifi cijelnih, intelektualnih, boja „s onoga svijeta“. Manirističkih. O čemu svjedoči taj val manirizma? Ponajprije, o visokom stupnju elaboracije osobnoga stila; potom o visokom stupnju artizma- objektivne usavršenosti pisma – što ga je dosegla umjetnost, koja je nepopustljivo tražila – od sebe i od svoje slike – poštivanje istine bića, ali se nikad nije oglušila ni o zahtjeve majstorstva; to je značilo raspolagati vrhunskom, sofi sticiranom tehnikom i ne dopustiti da ona postane glasnija od istine (koju je morao prenijeti drugim korisnicima). Zato se i dogodilo da je Kuliš, nastojeći oko (svoje) istine, došao i do svoga jezika: vrlo razvijena i stalno usavršavana. On je bio koloristički iznimno bogat, gestički - ekspresijski - vrlo snažan, a prema sebi iskren. Ništa nije zatajeno: ni eros vidljiv u ključanju boja, u silovitosti poteza koji „paraju“ površinu, u žestini i množini penetrativnih tendencija (pokreta, gesta); ni potrebu dodira s Prirodom, zanošenja Prirodom, otrežnjavanja Prirodom (morem, vodama, vegetacijom), ni čvrste veze s izabranim djelima hrvatske moderne kolorističke tradicije; ni blagotvoran utjecaj pionira američkog gestualnog slikarstva (action painting); ni romantičnu dispoziciju duha; ni borilačku, samurajsku komponentu u Valovima i kontemplacijsku sastavnicu u Kutima ili Kornatima; ni neodolji vu potrebu postignuća perfekcije; jer slikar shvaća da se djelo ostvaruje u stapanju ideje (sadržaja) s materijalnim tragom kista. U Herbariju motivi - slobodno interpretirano - pripadaju bilinskoj biosferi. Naslovna suhoća bilja – da nije posljedica neprikladna naziva, nego rezultat stvarne prepariranosti osušena bilja - postala bi simbolskim znakom dovršenosti Kuliševe avanture. No, iza dvojbena imena - srećom – i dalje kuca bilo nedvojbena života. S obzirom na istančanost tona, na neuobičajenu nježnost i istanjenost grafi zama, na mekoputnost „klupka“, vidljivo je, da se njegov tonus snizio, omekšao; da je manje razdražljiv, iktičan, sabljast, trnovit; da se prikazuje tankoćutniji, suptilniji, tiši. Kako znam da je to trenutak utihe za kojim slijedi novi prasak? Kuliš je,u svijetu sve oskudnije Prirode, obranio svoju prirodnost; stoga se može ponašati onako kako se velika Priroda uvijek ponašala: plus pa minus, uzlet pa smiraj, val pa dol; za danom stiže noć, za suncem kiša, za ljetom jesen. Samo u dinamičnom prebiva živo. Samo u stalnim mijenama on ćuti otkucaje svoga srca. Herbarij je, stoga, vivarij; samo što se, možda, u refl eksima najbljeđeg zamislivog plavetnila, hladnog i tankog, i u iskrenju najsvjetlijeg ružičastog, prozirnog kao led, na nekoliko slika Herbarija moglo razabrati „kako se na licu mora/ hvata prvi snijeg“. U njegovu polariziranome biću svaki izdisaj i svaki udisaj svjedoče da se bipolarnost svijeta održava i kada slikar nije bučan; kad štedi sebe i druge. Posve opušteno i nipošto preuranjeno – u šestom desetljeću života - Učenik postaje Učitelj. O Božiću 2008. Igor Zidić (Ulomak teksta iz monografi je Vatroslava Kuliša koja će uskoro biti objavljena u izdanju zagrebačke Moderne galerije i Školske knjige
 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski