Izložba

 

Exhibition continues

Ignasi Aballí - Exhibition continues

Niz izložbi kojima je Galerija Kula pod produkcijskom palicom i programskom politikom Duje Mrduljaša uz nacionalne i regionalne umjetničke veličine, splitskoj publici predstavila i europske umjetnike od formata kao što su Christian Ludwig Attersee, Herbert Brandl, Gunter Damisch, Dan Perjovski, Antonio Segui, Gérard Titusa-Carmel, ovaj je izložbeni prostor programski postavila uz bok, a dinamikom i vizijom iznad javnih kulturnih institucija, centara i NGO-a od kojih se danas uvriježeno očekuje definiranje obzora i razvoj vizualne kulture neke sredine. Ovaj je dojam dodatno osnažen sinergijskim potencijalom kojeg Mrduljaš uspješno ostvaruje povezujući svoj program uz kapitalne izložbene prostore splitskog središta, Palaču Milesi Zavoda HAZU-u i Galeriju umjetnina, u suradnji koja je trodiobom do sada već omogućila reprezentativne izložbe proslavljenih umjetnika kao što su Mimmo Paladino ili Julião Sarmento. Treća u ovom ambicioznom nizu trodijelnih izložbi je Izložba se nastavlja Ignasija Aballíja, koja je zahvaljujući konceptualnom zaleđu barcelonskog umjetnika, već u imenu naznačila ne samo peripatetičku prirodu splitskog postava i njegovo preseljenje u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti poput ranije Sarmentove izložbe, već navijestila i prirodu umjetničke prakse kako u inherentnom suodnosu njenog razvoja i prezentacije, tako i u kontekstu civilizacije globalne vizualne kulture. U pogledu produkcijskih mogućnosti zasnovanih na javnom financiranju vizualne kulture u Hrvatskoj, osim što Mrduljaš svakom izložbom pravi malo čudo, ovom je prilikom u Abballíju pronašao i umjetnika koji ima volje i zna kako na tankoj financijskoj konstrukciji projekta koncipiranjem prostorno specifičnih instalacija realizirati obuhvatom i značenjem uistinu monumentalnu izložbu.
Po radovima koje je predstavio u Splitu, Ignasi Aballí u sadržaju i formi dostojno razvija ideje začetnika konceptualne umjetnosti koji su kao premise umjetničke prakse postavili pitanja o značenju i vrijednosti umjetničkog objekta i, dakako, strukture pratećeg kulturnog sustava, a naročito njegovog institucionalnog segmenta. Premda smo uopćeno govoreći skloni smatrati da su postavke konceptualne umjetnosti već davno potrošene, uzimajući u obzir i činjenicu da su umjetnici koji svoje stvaralaštvo zasnivaju na tradicionalnim umjetničkim tehnikama pouke konceptualne umjetnosti metodološki uspješno integrirali u svoj rad , Aballí nas svojim visoko estetiziranim i dobro promišljenim djelima lako uvjerava da nismo u pravu, da dekonstrukcija tradicionalno shvaćene likovnosti itekako još ima smisla i da se, između ostalog, umjetničkim objektom još uvijek može podrivati ustaljeni poredak stvari.
Splitsku izložbu Aballí i Mrduljaš koncipirali su po principu mogućeg, u funkcionalnoj kombinaciji ranije produciranih radova i izvedbom prostorno specifičnih instalacija na licu mjesta. Aballí nam se u pogledu produkcije rada predstavlja kao izuzetno precizan, monokromu i minimalizmu sklon multidisciplinarni umjetnik. Serije njegovih slika-objekata, objekata i fotografija s jedne strane podržavaju ustaljenu predodžbu umjetničkog djela, a sa druge je strane stalno propituju bilo u tehničkom, bilo u semantičkom sloju djela.
Tako će na primjer pod staklom izloženi crteži na papiru biti izvedeni netipičnom tehnikom nanošenja prašine puhanjem. Seriju monokroma Aballí će jednom izvesti od samljevenih i komprimiranih novčanica Eura u različitim apoenima, odnosno, u drugom slučaju nanošenjem listića zlata, srebra, aluminija i mjedi. Ovi nas postupci u konačnici dovode do razmatranja kako se konstituira vrijednost umjetničkog djela na tržištu – da li materijalom izvedbe, estetskom dimenzijom rada, značenjem ili, pak, njihovom kombinacijom.
Svoj će stav prema klasičnim slikarskim žanrovima poput pejzaža Aballí iskazati serijom u mediju fotografije koja se na prvu percipira kao niz monokroma, čak eksperimenata s kemijski induciranim komponentama fotografske tehnologije, odnosno digitalnog tiska. Zapravo je riječ o realnom pejzažu snimljenom kamerom u španjolskoj Galiciji tijekom različitih godišnjih doba, a od kojeg se ne vidi gotovo ništa osim različitih nijansi guste magle tipične za obalno područje Atlantika. Jesu li pejzaž ili veduta samo ono što vidimo ili u sebi integriraju doživljaje koje generiraju ostala osjetila i naš kognitivni aparat, pitanje je kojim se umjetnik bavi s monumentalnom prostorno specifičnom instalacijom u atriju Galerije umjetnina pod nazivom Mogućnost pejzaža (splitska varijacija). Po zidovima i stupovima atrija postavio je riječi koje ukazuju na očima nevidljive elemente okruženja poput zagađenja, životinjskog svijeta, kemijskih elemenata - svega onoga što uključuje totalitet okruženja. U prirodi je istinskog konceptualnog umjetnika da za temu svog rada uzme upravo našoj civilizaciji dominantnu kulturu zasnovanu na vizualnoj percepciji i činjenicu da iza vizualne percepcije postoji složena oku prikrivena struktura stvaranosti, pa je uzimati viđeno zdravo za gotovo, kao i umjetnost mimezisa, u potpunosti besmisleno.
Svoju skepsu prema znanstveno-tehnološkim temeljima civilizacije, odnosno svijest o njihovoj krhkosti, Aballí je iskazao serijom objekata koji su izvedeni razbijanjem, te pokušajem rekonstrukcije laboratorijskog staklenog posuđa. Minuciozna obnova nikad nije potpuna, uz fine linije pukotina zjapeće, neobnovljive rupe funkcionalni su predmet učinile estetskim objektom.
Kao izloške Aballí će upotrijebiti i, dakako posebno producirane, oznake Exhibition continues (Izložba se nastavlja), odnosno, njihov pandan: poslovični znak strelice koji ukazuje na smjer kretanja i nastavak izložbe, pri čemu njihova apoteoza u klasu umjetničkog objekta neće umanjiti njihovu funkcionalnost unutar izložbene cjeline. U mediju instalacije ova umjetnikova duhovita igra na granici funkcionalnog i estetskog realizirana je na prvom katu barokne palače Milesi koji je za potrebe programa Zavoda HAZU potpuno ispražnjen od namještaja i bilo kakvih tragova života njenih nekadašnjih vlasnika. Jednostavan postupak pomicanja crvenih zastora s prozora na zidove izložbenog prostora, umjesto očekivanih izložaka u vidno polje posjetitelja uključio je doživljaj inače zastorima pokrivenih, a u stvarnosti spektakularnih vizura na srednjovjekovno okruženje palače. Ovaj jednostavni čin uklanjanja zapreke pogledu prema stvarnosti i njeno uvođenje u izložbeni prostor kao eksponata, metafora je jednog od ključnih zadataka povijesnih avangardi i konceptualne umjetnosti kao njihovog posljednjeg izdanka, a to je poistovjećivanje umjetnosti i stvarnog života.
Što je priroda slike kao ultimativnog umjetničkog objekta po Aballíju najbolje izražava rad pod nazivom Skin (Koža), 1995. Ovaj dimenzijama mali objekt nosi snažnu poruku. Posjeduje sve što čini fizičku osnovu slike: površinu i okvir na koji je nategnuta. Ipak, površinu je Aballí izveo iz slojeva transparentnog gela tako da, iako je nategnuta na blindramu u vizualnom smislu ne postoji i oko promatrača kao sadržaj vidi tek zid na koji je slika ovješena što zajedno s unutrašnjim okvirom slike postaje dostatnom vizualnom i estetskom činjenicom. U tautološkom pogledu od metafore kože dalje se zaista i ne može.
Projekt Izložba se nastavlja Ignasija Aballíja u trenucima kad se u fokusu pažnje našla umjetnost okrenuta senzualnom doživljaju svijeta, metijerskoj vještini i kolekcionarskom profitu, podsjetnik je na stav da stvaralaštvo ima daleko važniju ulogu zahvaljujući sposobnosti da nas održi mentalno budnima i spremnima da se kritički postavimo prema svemu što se podrazumijeva, što je kanonizirano i konvencionalno i što zamagljuje suštinu stvari. Estetska dimenzija samo je ključ kojim umjetnici otvaraju našu percepciju, a umjetnost je čovječanstvu važnija kao spoznajna disciplina nego sofisticirani način proizvodnje estetskog objekta. Zapamtimo to.

Branko Franceschi
 

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski