Izložba

 

Mimmo Paladino

PUTANJE ODISEJA, PODSMIJEH PINOKIJA

Stvaralačka parabola Mimma Paladina

 Javivši se na umjetničkoj sceni u drugoj polovini sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Mimmo Paladino se našao na razmeđu već etablirane i pomalo zamorene neoavangarde i osjećanja da može i treba krenuti nekim drugačijim putevima. Uvidom u njegove ''rane radove'' zaključit ćemo kako je tražio utemeljenje u prvotnosti, bilo da je riječ velikim pročišćenim površinama ''visokog napona'' ili pak u elementarnim znakovima nanesenima temperamentom gestualnošću. U jednom i u drugom slučaju osjećalo se da mu ograničenja kadra ne odgovaraju, pa je ulazio u triptihalna rješenja, izlazio iz ortogonalnih koordinata, pa koristio i neslikarske elemente ( poput žice ili zgužvanog papira ) kako bi aktivirao i prostor, razbio ''iluzionističku'' kutiju.
 Ulaskom određenijih figurativnih naznaka u njegov svijet nije samo uvećana asocijativna sloboda kombinatorike, nego je omogućeno i morfološko obogaćenje izraza. S obzirom na već pokazanu sklonost prema elementarnosti Paladino je krenuo prema ekspresivnoj sirovosti i žestini, na rubu egzotike i primitivizma, odnosno u ležernom nasljedovanju Picassova protokubizma (''Djevojke iz Avignona'') došao je do stiliziranih maski i figura nalik crnačkoj plastici, ako ne i nekim prethistorijskim uzorima. U svakom slučaju koristio je gotovo arhetipsku stilizaciju i simboliku, a široke površine ispunjavao je koloritom jakog intenziteta.
Početkom osamdesetih godina, inicijativom kritičara Achilea Bonita Olive, pridružen je osnivačkoj grupaciji pokreta zvanog ''transavangardom'', tada aktualne tendencije nadmašivanja krize ( ili cezure ) linearnoga avangardnog kretanja ( darvinističke ''progresije'' ) pomoću nesputanog osvrtanja na morfološki već pređene etape, odnosno stvaralačkim asimiliranjem niza tekovina modernizma ( dakako, već u duhu postmoderne ).
Pojam transavangarde značio je da je avangarda izigrala svoje adute, ali da se na neka njezina iskustva može plodno nadograđivati. Dakle, umjesto pasatističkog revizionizma i pukoga tradicionalizma, transavangarda se zalagala za nomadsko i eklektičko jedrenje ( cik-cak dodirivanje ) kroz prostore nekoć radikalnih krajnosti, a sada već omekšanih rubova. Umjesto racionalizma i programske koherentnosti ( a pogotovo konceptualne strogosti ) na red je ponovo došla naglašena emotivnost i ludička ( katkad gotovo infantilna ) opuštenost.
Spominjemo Paladinovu formativnu fazu i njegovo pristajanje uz koncepciju transavangarde kao povijesnu činjenicu, kao razdoblje koje mu je dalo težinu i status umjetnika univerzalnog odjeka i kozmopolitskih protega. Kao sintezno djelo možemo spomenuti sliku ''Noćni posjetilac'' ( 1985 ), u kojoj on kompoziciono donekle parafrazira ( ne i parodira ) Velasquezovu ''Las Meninas'', unoseći u nju ikoniku tipiziranih lica-maski i karakterističan vlastiti duktus ornamentalnog ( totemističkog ) linearizma.
Stvaralačka sloboda i osobni profil, stečen takoreći na početku, omogućit će mu daljnji razvoj u raznim smjerovima, raznim tehnikama i disciplinama oblikovanja.
Stoga nije slučajno što se na ovoj izložbi Paladino predstavlja istovremeno kao slikar, kao kipar, kao crtač i još kao grafičar, jer svi vidovi izražavanja dopunjuju njegov stvaralački lik. U tri prostora može pokazati bogate raspone svoje imaginacije i različite aspekte izvođačkog umijeća, no cjelina će posvjedočiti dinamičnu homogenost njegova likovnog univerzuma, to jest istovremeno ironičnog i senzualnog viđenja svijeta u njegovim raznolikim manifestacijama. Naznačili smo već da ga odlikuje nemimetičko shvaćanje figuracije ( neortodoksnih simbola ) i ležerno poimanje materičnosti ( mimo enformelističkog diktata ), a možemo dodati kako je u svojem razvoju otišao mnogo dalje od početnih premisa, usvajajući nova problemska područja, no ujedno i posvajajući neke tekovine velikih prethodnika, odnosno duboke tradicije na koju se svjesno poziva ( ne nužno i naslanja ).
Indikativnim mi se čini što se ovom zgodom Paladino posebno prezentira konjaničkom skulpturom nazvanom ''Etruščanin'', a u zagradama još stoji: ''Posveta, odavanje počasti Marinu Mariniju''. Dakle, suvremeni se umjetnik izričito obraća umjetniku iz prethodećih naraštaja, koji se pak otvoreno pozivao na utjecaj arhajske plastike iz antičkoga, predrimskoga razdoblja. Ta namjerna stratifikacija ukazuje na višestruko morfološko ''dugovanje'', to jest na činjenicu da se dio umjetničkog stvaralaštva maniristički rađa iz drugih umjetničkih tvorevina, da oblici uspostavljaju štafetu utjecaja iz jednoga kulturnog sloja u drugi.
Navedena likovna ''citatnost'' nipošto nije prepreka originalnosti, samo je dokaz erudicije i uronjenosti u slojevitu civilizaciju. Referiranjem na Etruščanina i na Marinija Paladino potvrđuje svoju pripadnost mediteranskim korijenima i namjeru da nastavi gdje su prethodnici stali. Uostalom, ikonografija većine na ovoj izložbi predstavljenih radova također je bitno mediteranska i specifičnim aspektom upravo talijanska. ''Ilijada'' i ''Odiseja'', naime, nude prizore primordijalne žestine univerzalnih ishodišta, a Pinokijeve dogodovštine podsmješljiva su verzija ljudske sudbine: drveni lutak prava je slika i prilika čovjeka koji ne može izaći na kraj s napastima i izazovima življenja.
Ali možda nas u Paladinovu poetiku i metodu najbolje uvodi ciklus radova ''Bez naslova'', sastavljenih od središnjega većeg pravokutnog polja, okruženoga pak poliptihalno manjim kvadratima. Pomalo stripovska parcelacija , pomalo montažna kombinatorika govore nam o povezivanju ikoničkih znakova ( ruke, cipele, glave ) i guste fakture ( otisaka, mrlja, reljefnih izbočina i udubina ) u svrhu sinteze i prožimanja krajnosti, uključujući i ekspanziju u prostor, izlazak izvan krutoga kadra ( unatoč čvrstim i strogim metalnim okvirima ). Možda bismo odnose dijelova mogli usporediti s igrom odjeka, varijacijama na temu.
Ali vratimo se motivici velike serije crteža i ikonici mape grafika, jer njihov izbor nipošto nije sasvim proizvoljan. Odabirom ''Ilijade'' i ''Odiseje'' umjetnik je našao tematiku koja mu nudi izazov energičnosti i brutalnosti, okrutnosti i grubosti, sve afektivnih kategorija što ih treba vlastoručno energetski usvojiti, pa transformirati i estetski ''pripitomiti''. Osim toga izbor Odiseja kao da odgovara slikarevu morfološkom nomadizmu, snalaženju na raznim postajama i u promijenjenim uvjetima. A motiv Pinokija i doslovno pokazivanje ''dugog nosa'' svakoj pretjeranoj pretencioznosti i ideji konvencionalnoga sklada. Umjetnik suvremenoga senzibiliteta kao da je i sam polariziran između potrebe da svjedoči težinu i dramu lutanja, s jedne strane, ali da oblikovanjem ukazuje kako pritom nije smrtno ozbiljan i didaktično moralistički usmjeren, s druge.
''Klasični'' motivi i uračunata oblikovna ironija dobrodošla su poetička smjesa, sasvim prikladna za recepciju u mediteranskom ambijentu kakav je Split, a naš grad pritom ima priliku suočiti se s djelom koje je i samo već steklo određenu povijesnu patinu, postalo na svoj način – makar i malgre lui – suvremenom klasikom.

Tonko Maroević 

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski