Izložba

Jože Marinč Izložba

Prateći suvremenu likovnost, obično se nadam i vjerujem da ću, kad-tad, biti svjedok nekog visokog dostignuća; da će se dogoditi čudo kojem ću svjedočiti, ali, mjesto toga dospijem u slijepu ulicu. Naletim, često, kao u posljednje vrijeme, sav zdvojan, samo na još jednog lažnog proroka a umjesto visoke suvislosti dobijem dosjetku i prizemnost. Kako prizemnost u svakoj duhovnoj ponudi ne možemo tretirati drugačije nego kao nepristojnost, u umjetnosti je odbacujemo. U takvoj neveseloj rutini, s kojom je "sve postalo dozvoljeno(i) često svedeno na neškodljivu zabavu", kako bi rekao J. Vaništa, dobro mi je došlo slikarstvo kakvo je ovo Jože Marinča.
Ono je od onih koje nas svojim visokim dometom sokoli, vrača u život. Ovo pred nama je, prvim dojmom, prije svega frenetičko, akcijsko slikarstvo u kojem je sve podređeno nagonu, slikarevom instinktu i slučaju čiji rezultat može predvidjeti samo Bog. Ili nam se to samo čini. Jedno je sigurno. Ovo slikarstvo se može lako iščitati na razne načine ali prije svega po onom naputku Michela Pastoureaua. Naime, Marinčeve boje i njihova upotreba doista prenose "skrivena značenja, kodove, predrasude kojima se, i ne znajući, pokoravamo i koji utiču na naše imaginarno". Ovo "fa presto" slikarstvo "misli" rukom, a korespondira direktno sa senzualnošću, sa nebudnim, potisnutim u gledatelju. To je impresija, dojam. Osjećaj krajnje dovršenosti kojim zrače ove slike je rezultat selekcije koju je slikar, očito, izvršio, a koja je ‘žrtvovala’ mnoge radove, koji su prethodili ovima pred nama; koji su ostavljeni u anonimi slikareva atelijera kako bi ovaj ciklus, ovako finaliziran, došao pred nas.
Ovi radovi su rađeni bez prethodnog konteksta, ideje ili programa. Međutim, istina je i to da u sređivanju izričaja, kako bi se sačuvao dojam spontaniteta a čiji se brio na tako jednostavan način ne bi mogao održati baš na svakom radu, slikar poseže za naučenim. Upravo je to ono što najmanje očekujemo od ovako koncipiranog slikarstva. Naime, jasno je da iz drugog plana, kompozicija, spekulacija, redukcija, geometrijska optika kao psi čuvari drže na okupu artikulaciju ovih radova. Sve je dovoljno čitko pa je posao oko recepcije lak i jednostavan; lako slažemo emocionalni sinopsis ovog slikarstva.
Shvaćanje, potrebno za dešifriranje ovih slika pred nama, nalazi se, prije svega, u našoj sposobni čitanja koje je u nama prije nego se latimo konkretnog iščitavanja. Da bi lako ‘pročitali’ ove slike treba se otresti naše navike po kojoj je potrebno samo da se pustimo navici naših očiju da oni putuju, glatko , bez prekida slikom (po našem zapadnjačkom čitanju) od lijeva na desno i sav značaj, pokupljen na takav način će se, po tom uvjerenju, sam po sebi posložiti u našoj svijesti. Ove slike, ne i jedine, funkcioniraju drugačije. Jedan sloj svijesti se otvara(najčešće) vertikalom, drugi od lijeva na desno, a često se naš dojam zaleti za silnicama koje usprotiv dominanti vertikala i vodorava, isčilivši iz osjetilnih fokusa u sredini slike, nahrupe prilično energično na okvir slike. Nije rijetkost da se, čak i na istoj slici, taj pokret koji je krenuo okviru ‘odbije’ od njega pa se vraća u središte slike. Onemirujući predvidljivost geometrije špatule. Ova dva posljednja kretanja površinom slike najčešće su rezultat spontaniteta kojim rukopis očit na ovim slikama oplemenjuje zasadama akcijskog slikarstva. Nije ni čudo da kadriranje i odnos prema obrubima ovih slika ima ovoliki značaj. Slikar kombinira dajući na jednoj slici veliki značaj okviru, što dovodi do visokog komprimiranja boja, da bi na radu do nje, potpuno ignorirao okvir integrirajući sliku u pozadinu zida na kojoj ona visi. Postavši projekt, radna pretpostavka. Ovo slikarstvo pred nama svjedoči da je najbolja, najosobnija baš ona umjetnička norma koja se neprestano opire rado prihvaćenim matricama.
Andro Filipić