Izložba

 

Đorđe Jandrić - HrpaGreta Kula

 „Najteže je znati što znamo, a što ne znamo. Zato, ako išta želimo znati, prvenstveno moramo utvrditi što prihvaćamo kao činjenice, a što zahtjeva dokazivanje. S obzirom na naše poznavanje svijeta i sebe idealno bi bilo kad bismo kao činjenicu mogli prihvatiti da ne znamo ništa. Na žalost, to je nemoguće. Nešto moramo postaviti kao osnovu, priznati kao poznato, inače bi stalno morali jednu nepoznanicu određivati pomoću druge. Upravo je ta jednakost nepoznatih veličina konačni zaključak do kojega je došla pozitivistička filozofija. Materija je ono u čemu se događaju promjene koje se nazivaju kretanjem, x=y. Kretanje je promjena koja se događa u materiji, y=x. Osim toga moramo paziti da kao činjenicu ne prihvatimo ono što je u suštini nepoznato, što je tek pretpostavka“.
P. D. Ouspensky


Đorđe Jandrić rođen je 1956. godine u Zadru. 1975. je upisao studij arhitekture, a 1985. diplomirao na ALU u Zagrebu (u klasi prof. Josipa Bifela). Od 1981. godine redovito izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a za svoje je radove nagrađivan visokim nagradama. Šezdeset godina života i trideset pet godina intenzivnog kontinuiranog umjetničkog angažmana rezultiralo je respektabilnim opusomčiju je mnogostrukost nemoguće (samim tim i nepotrebno pokušavati) u cijelostiobuhvatiti jednim osvrtom. No krenimo od početka, a „u početku bijaše riječ (logos)“ i „riječ je tijelom postala i prebivala među nama.“ Ovi citati iz Svetog pisma možda najasnije upućuje na smjer kretanja Jandrićevih nastojanja. Ono što njega između ostalog zanima jest kako u određenom vremenskom intervalu iz meta područja iznijeti (opredmetitii u svakodnevici učiniti vidljivom)određenu misao koju on ili koja njega nalazi, te kako je materijaliziranu izložiti da budemotivacijski poticaj daljnjim promišljanjima, razgovorima i sučeljavanjima satrenutnim stanjima svijesti društva i pojedinca u njemu.Naposlijetku kako nakon svakog pojedinog ciklusa (rada) simbolički zatvoriti krug i vratiti se ishodištu - svršetku i početku (istovremeno) koji se na obodu kruga susreću u istoj točci.U principu se radi o cikličkim odvajanjima od i spajanjima sa primarnom materijom. Prema toj se točci čovjek od rođenja htio/nehtioneupitno kreće. Od praha smo stvoreni i u prah ćemo se vratiti. Kao hrpa na bazi ugljika.Jandrićeva određenja su tu ujezgri egzistencialističke provenijencije učistom, iskonskom - fundamentalnom obliku. Kad iz tog rakursasagledavamnjegoveHrpe objekte (stošci formirani istresanjem u prostoru) jasno mi je zašto autor nikad nije naknadnim intervencijama narušavao esencijalnost korištenog materijala (zemlja, pijesak, modra galica), već ga cijelo vrijeme pobožno enformelistički poštuje. Od Kipa 17 (instalacija od dvije tone teškog stošca soli i drvene grede) koji jeoznačio prvu pojavu Hrpe (1995.), pa do danas Jandrićpoštuje taj principnaznačavajući važnost dijalogapostavljanjem svojihHrpaukorelacijubilo sa zatečenim ili pridodanim objektom (Zadar, 1995., Split 2009.) bilo sagrafitnim crtežom (Zagreb, 2001., Pula, 2014.). Od pojavljivanja prveHrpe kao (fizičkog) dijela prostorne instalacije na spomenutoj izložbi u Zadru (koja je na iznenađenje i Jandrića i Zrnića i Tolja koji su u njoj ravnopravno participirali bila prva takve vrste u višetisućljetnoj povijesti grada), pa do danas kada Hrpe kao fenomen (mentalno) razotkrivaju najrazličitije mogućnosti manifestacijeideje skulpture.Podcrtavanje komunikacijeje od početne naznakeautorovih nastojanja vremenom postala konstanta unutar njegovihistraživanja oblikovnih mogućnosti u kojima nasljeđe i intermedijalnost koristi kao alatešto će vremenom rezultirati aktiviranjem hiperprostora koji se fraktalno rastvara u svim pravcima formirajući fluidni višedimenzionalni rebus, kojemu je kao sustavu(bez obzira na uočene pravilnosti funkcioniranja) jednostavno nemoguće temeljem iskustva predvidjeti forme u koje će seu budućnosti odjenuti. Pitanje što je zapravo i što sve moguće je skulptura okosnica je Jandrićevih promišljanja u polju likovnih umjetnosti.

Kako bih Vam cijelu priču dodatno približio i otklonio mogućnost svake nejasnoće citirat ću dijelove (koji se referiraju na Jandrćeve početke i prvih deset godina bavljenja skulpturom) sjajanog teksta kolege Mladena Lučića koji od samih početaka do danas sustavno prati Jandrićev rad ikoji između ostalog o tom radupiše: „Prvi javni istup Đorđa Jandrića dogodio se kada je još kao student 1981.godine na zagrebačkom13. Salonu mladih izložio gipsani reljefpod nazivom Čekanje. Taj reljef manjeg formata kojem je lijeva strana bila prazna gipsana ploča, a desna je prikazivala žaluzine (škure) u mnogo čemu bio je istinskim polazištem za daljni Jandrićev rad na problematiziranju skulpture. U tom radu, te u nekoliko sličnih iz tog razdoblja razmišlja o dokidanju granica između slike i skulpture težeći objektu kao logičnom izražajnom mediju. Tako je već tada dao do znanja da njegova umjetnička razmišljanja izlaze iz konteksta medijskih ili metieurskih podjela unutar likovnosti. Slijedi višegodišnje eksperimentiranje i preispitivanje skulpture kada se Jandrić poigrava formom, bojom, materijalima i problemima prostornosti.U tim radovima evidentna je umjetnička znatiželja i težnja k istraživanju, te permanentan i jasan odmak od ikakve konvencionalnosti.To je vrijeme kada autor inzistira na kontrastima otvorenih i zatvorenih formi, te tvrdih i mekih materijala, ali istovremeno njegov pristup skulpturi izrazito je konstruktivističkog predznaka. Autor jasnim geometrijskim elementima (suprotstavljanje kruga kvadratu, odnosno kocke kugli) gradi svoje objekte ostavljajući veliku ulogu samom prostoru, koji nije samo okvir ili projekcija kiparskog razmišljanja, već postaje sastavnim dijelom skulpture (ovdje možemo govoriti o instalacijama ili objektima, ali u Jandrićevom umjetničkom opusu vrlo je teško određivati medijske granice, te ćemo njegove radove i dalje zvati skulpturama, na čemu uostalom inzistira i sam autor svojim cjelokupnim umjetničkim stvaralaštvom).Takvi odnosi iznjedriti će niz novih relacija, jer Jandrić ne ostaje samo na problemu slika – skulptura, premda će ga često koristiti, već preispituje korelacije i drugih medija u odnosu na kip, koji u njegovom radu uvijek ostaje primarnim parametrom.U radu naziva Druga skulpturasložiti će kvadratičnu kompoziciju sastavljenu od devet fotografskih autoportreta. Ti portreti su njegova poprsja premazana bijelim polikolorom i u permanentnom su pokretu rotacije od frontalnog do začelnog položaja glave i gornjeg djela torza. Na početnoj fotografiji aplicirana je na autorovo čelo drvena kugla, koja diktira raspored ostalih osam koji će osnovni položaj na kompoziciji zadržati bez obzira na rotaciju glave. Na svakoj kugli po jedno je slovo, a sva zajedno ispisuju natpis “sculptura” što se očitava u spiralnom iščitavanju identičnom vrtnji autorova lika na fotografijama. Ovaj rad implicira niz konotacija i različitih iščitavanja kiparskih, ali i ostalih problema što ga postavlja suvremena umjetnost. Ako drvene kugle, kao jedina trodimenzionalna tijela predstavljaju faktičke nosioce volumena ove skulpture – instalacije, onda su fotografirana autorova poprsja imaginarni – dvodimenzionalni volumeni, koji znatno veći od apliciranih kugli djeluju u kontekstu kompozicije daleko snažnije, što je novi prilog autorovom prostornom, ali sada i subjektivnom iluzioniranju. Bojana poprsja još uvijek, premda krajnje daleko, naznačuju vječnu problematiku granice slika – skulptura, dok pokret statično tijelo pretvara u kinetičko čime cijela priča dobiva performativna svojstva. IzlažućiDrugu skulpturu 1991. godine na 16. Biennalu mladihu Rijeci (1.nagrada za kiparstvo), izveo je i performansPeta skulptura kada je šečući galerijom pokazivao petu svojih cipela na kojoj je bio pribijen mesingani postolarski plehić s natpisom SCULPTURA. Tim performansom Jandrić svoje tijelo, dakle i sebe identificira s pojmom skulpture, a rotaciono gibanje Druge skulpture, fotografijom zaustavljeno u pokretu, sada pretvara u živo kretanje te na taj način u potpunosti kinetički otjelovljuje skulpturu.”


Sljedećegodine na izložbi hrvatske suvremene umjetnosti u Budimpešti Jandrić će cipele iz tog performansa postaviti na postament (za skulpturu), a kolegica Leonida Kovač u svom tekstu svima nama njegovo omiljeno pitanje: “Što je, zapravo, skulptura? Jesu li cipele skulptura, ili je djelom označen odsutni subjekt – skulptura. Je li skulptura živo tijelo koje je te cipele nosilo? I gdje je, u tom slučaju, prostor skulpture?” I opet smo na kraju /početku, odnosno u ishodišnoj točci njihovog preklapanja, na obodu istog kruga.

 


“Ništa što se promatra u prostoru nije stvar po sebi, niti je prostor forma stvari koja bi im sama po sebi bila svojstvena, već nama predmeti po sebi uopće nisu poznati. Ono što mi ipak nazivamo vanjskim predmetima nije ništa drugo nego čista predstava naše čulnosti čija je forma prostor. Kakvi su predmeti po sebi i nezavisno od svakog ovog receptiviteta naše čulnosti, to nam ostaje potpuno nepoznato. Mi poznajemo samo svoj način njihovog opažanja. Recimo zato, da cijela naša čulnost nije ništa drugo nego nejasna predstava stvari koja sadrži jedino ono što stvarima samo po sebi nužno pripada, ali isključivo u nekom nagomilavanju obilježja i djelomičnih predstava koje mi svojom sviješću ne razlučujemo, to je iskrivljavanje pojma čulnosti i pojave, koje cijelu znanost o njima čini nekorisnom i praznom. Razlika između nejasne i jasne predstave samo je logična i ne odnosi se na sadržaj.”
Immanuel Kant


Usmjeravam pažnju na subjektivnu mentalnu sliku Jandrićevih Hrpa, sinonima za skulpturu mislenu u najširem mogućem poimanju tog pojma kojim autor ispituje dimenzije svijeta kao misli sažete u obliku.Hrpe bez obzira na medij izvođenja nose u sebi ideju cjelovitosti vizualno-estetskog i konceptualnomentalnog rada. Ponekad su trodimenzionalni predmetno-prostorni objekti, ponekad serije zasnovane na povezanosti grafičkih struktura (kvadrat, trokut, krug) u dvodimenzionalnom svijetu crteža. Uvijek su sabirnice memorije (vanjski pohranjivaći sa vlastitim napajanjem) sklone transformaciji i “šetnji” iz jedne dimenzije prostora u drugu. S napomenom da za razumijevanje ovog koncepta nije nužna njegova materijalna realizacija koja je samo (ne manje važno) sredstvo za komunikaciju ideje i u osnovi intermedijalna analiza ishodišne točke osnovnog počela obuhvaćenog već spomenutim pitanjem što skulptura je. Hrpe su i nakupine koje u sebi zadržavaju modernističku težnju za autonomnim, reduktivnim, tautološkim i logično-geometrijskim konstrukcijama unutar konceptualne arhitekture međusobno isprepletenih elemenata; u strukturi koja se ne odnosi toliko na empirijsku realnost koliko na modele koji su po njoj konstruirani, koji je prikazuju, opisuju ili interpretiraju. Razmatram sastavnice te strukture na konkretnom primjeru site-specific instalacijeHrpaGreta (Galerija Greta, Zagreb, 2015.)jer je taj rad kroz nekoliko transformacija potaknutih fizičkim parametrima galerijskih prostora u kojima je izlagan baza radu HrpaGreta Kulakojim se autor predstavlja u Galeriji Kula u Splitu. HrpomGreta (crtež širok 18, a dugačak prema opsegu zidova galerije 2067 centimetara) Jandrićse kretao iz realnog prostora(svakodnevice)u iluzionistički prostor (filma) i nazad u realni prostor galerije(logikom kruga). Polazište rada je eksperimentalnifilm kojijeiniciran hipotetskim autoreferencijalnim pitanjem:“Može li kipar filmom napraviti skulpturu?”. Dobio se jasan odgovor: “Može”; jer za skulpturu su potrebna samo tri elementa: kiparska ideja, prostor-vrijeme i materijal. Godinu dana putovanja (vrijeme) od Zagreba do Rijeke i nazad (prostor), digitalni zapis kao materijal i trebalo je još samo sjesti u studio i kiparsku ideju Hrpe, predstavljene krugom (tlocrt) i trokutom (nacrt) uobličiti u film – sa svojim vremenom, svojom dramaturgijom, postupcima. Šezdeset sati slike u trideset minuta kruga; toliki sati zvukova, radijskog programa i razgovora mobitelom u trideset minuta trokuta i Hrpa ZgRiZgje kao film postao sama srž, esencija skulpture, film koji se gotovo može dodirnuti. Kamera je postavljenja na suvozačevom mjestu. Kadar je čist, bez detalja unutrašnjosti automobila; pogled kroz vjetrobransko staklo. Početak puta: ulaz na autocestu Zagreb – Rijeka, dizanje rampe. Kamera registrira objektivno stanje na cesti i oko nje: vozila, horizontalnu i vertikalnu signalizaciju, propagandne plakate, ljude, pejzaž…Putuje (snima) se tijekom cijele godine, više puta mjesečno. Iako kamera registrira objektivno stanje na cesti i oko nje ništa nije isto jer sve ovisi o godišnjem dobu, o dobu dana, o atmosferskim prilikama, o političkom trenutku, o marketingu, o doživljaju… Ista cesta, isti kadar (u fizičkom smislu) ali različiti sadržaj, drugačija priča, drugo “stanje”. Prelazak iz jedne u drugu situaciju montažno se rješava tako da se na fizički istom mjestu ona mijenja – sunce zamjenjuje kišu, sumrak podne, proljeće jesen, “Milanović Kosoricu”, “Kerum Peveca”… Naplatne kućice u Rijeci, primičemo se spuštenoj rampi, rampa se diže a put se nastavlja u suprotnom smjeru: Rijeka – Zagreb. Do rampe, do kraja, do zatvorenog kruga, istim postupkom. Zvučno se čuju (uz karakteristične ambijentalne šumove u vožnji) tri cjeline: radijska glazba, razgovori mobitelom i filmska glazba proizašla iz šuma. Putovanje autocestom Zagreb – Rijeka (- Zagreb) Jandrićeva je svakotjednica kao profesoru koji predaje na Akademijiu Rijeci, a živi u Zagrebu. Neupućenom jednolično, to je putovanje po njegovim riječima vrlo dinamično i prepuno raznovrsnim senzacijama: vizualnim, auditivnim i mentalnim. Svoj interes za ideju Hrpe kao objekta i geometrijske forme Jandrić je često u likovnom kontekstu svodio na ideju stošca tj. Hrpu je “opisivao” trokutom i krugomkao njegovim presjekom i tlocrtom. Film je strukturiran na tom principu: neizbrojiva, svakako “(pre)velika količina” kadrova na putu od točke A do točke B i opet do točke A čini krug, a trodjelna precizno razdijeljena (radio, dijalog, filmska glazba) zvučna “slika” čini istostranični trokut. To je Hrpa: hrpa vizualnih i hrpa zvučnih senzacija, hrpa vremena, hrpa stanja. Život. Hrpa ZgRiZg.

 


“Istina je da se ravna crta koju je povukao Bog, tek ponegdje poklopi sa krivudavim ljudskim putevima.”

Jose Saramago


Site-specific instalacijomHrpaGreta Jandrić je crtežima (u frizu duž zidova galerije) interpretirao onoliki dio filma (vremena)Hrpa ZgRiZgkolikomu je to fizički prostor galerije svojim opsegom dopustio. Format filma16 : 9 je pomnožio sa 2 i dobio 32x18 cm što mu je bila osnovna jedinica građevnog elementa friza. Zatim jesekundu filma također prebacio u dužinu i s obzirom da se svaka sekunda sastoji od 25 sličica format od 32x18 cm je podijelio na 25 pravokutnika od kojih svaki odgovara odnosu 16:9. Opseg dužine galerijskih zidova (2067 cm) odredio je dužinu sekvence (58 sekundi) koja će se iz filma (realno 3D doživljajnog meta okruženja) “preseliti” u crtež (2D prostor plohe). Radi se o 8 kadrova i u ovom slučaju vizualnih cjelina. Na početku svakog dijela nalazi se stil frame prvog prizora novog kadra, nakon njega slijede nizovi: skica, brojeva, toponima,krokija, tekstova, boje…, sa funkcijom da približe i povežu taj rad sa filmom jer u konačnici se iz filma i krenulo.Oni su sinteza autorovog ili ako hoćete vozačevog doživljaja egzaktne etape puta (5.03-6.01 min. filma) izraženog crtežom. Bilo je to po riječima autora (s obzirom koliko je u procesu realizacije rada crtao) prilično meditativno iskustvo što je i duža vožnja kad je vozač sam u vozilu.HrpaGreta Kula je treća po redu (ne nužno i posljednja) transformacija HrpeGreta. Crtež je komprimiran u pravokutnik veličine 144 x 258,4 cm – linija duljine 2067 cm (opseg zidova Galerije Grete) podijeljena je na 8 traka (2067 : 8 = 258,4 cm) i dobijena je širina pravokutnika, a visina rada je 144 cm (18 cm x 8 = 144 cm). Film Hrpa ZgRiZg je pritom razdvojen na dvije nasuprotne projekcije (dvokanalna projekcija) identičnog trajanja (bez zvuka) – jedna od rampe Lučko do rampe Grobnik i druga od rampe Grobnik do rampe Lučko. Time je Jandrić razbio oba nosiva elementa svojih Hrpi (krug i trokut; prostor i vrijeme) a HrpiGreta, odnosno onome što je iz nje izašlo zadao završni udarac ili kako kaže “vratio je dite materi”, prostor prostoru i vozilo ostavio u leru do nekog novog putovanja, kroz neke nove forme, a možda i dimenzije.


Toni Horvatić


 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski