Izložba

 

Pa da,da,da.

Tobias Putrih - Pa da, da, da.

Pa da, da, da… u kuli sam Cara!

Nisam slavan kao Herostrat.

Nepoznati sam graditelj Artemidina hrama kojega je Herostrat srušio.

Što radim? Što gradim?

Ništa. Samo želim biti Car prolaznosti.

Ne umjetnik!

Ne JA!

Ne jedini i neponovljiv! (Jer svi su me gradili i od svih gradim)

Ja sam Argonaut nestalnih stanja. Ja sam Argonaut emocija koje prisvajam. I sve što smatraš ovdje u kuli Cara svojim - moje je.

Želim da Tvoj dah bude imoj, Tvoje disanje i moje.

Jer Ja sam Svi

Istina je, ustrajno radim na rasulu i uništenju i istim rušiteljskim žarom podižem hramove, kuće, mostove, pećine reljefe, kipove, objekte, merzbaue …

I premda sam se naradio, ne smeta me sudbina nepoznatoga graditelja. Sve prepuštam Tebi koji se mičeš, bližiš i udaljuješ.

A naradio sam se! Mijenjao sam stare i gradio nove prostore. Bio sam u tvorničkim halama, kino dvoranama, prostorima svih veličina i oblika, svjetlosnim limbovima, i najmračnijim dubinama. Dovukao sam teške zidove, dovratnike Mikenske, dorske i stupove s Efeza. Zatečenome izmijenio sam osnovice i tlocrte.

Podižem pozornice, sadim šume... Od konca i niti stvaram kišu i pljusak svijetla. Posebice volim beskorisno.

Jer u meni je toliko znanja koje „krivo“ primijenjujem.

Pa da, da, da… volim krijepost minimalizma. Do njega, jedva vidljivoga stižem znojem egipatskog roba.
Noseći stupovi mojih hramova vise o stropu. Moje piramide vise o stropu. Svodovi nose podove. Moj zemaljski vrt visi o oblaku. (Ne sjećam se više zakona gravitacije!).

Možda samo umišljam da stvaram emocionalne učinke, ili da ja, darujem ljudima raspoloženja. Naivni sam priprosti alkemičar koji poput Kožarića žuto pretvara u zlato i pozivam sve kipare svijeta da zajedno da sve obojimo u žuto.

Tebi ostavljam da prođeš. Ne misli na mene. Nakon što sagradim i sagrađeno srušim - idemo dalje!

Ali umjesto Tebe može proći i dašak vjetra, neki pas, neka libela ili leptir… Meko i rahlo tako postaje tvrdo, nevidljivo postaje vidljivo, neživo postaje živo. Ali dok Ti ne prođeš ili udahneš, sve je puka koprena; zavjesa za komarce.

Pa da, da da… Graditelj sam staroga kova. Ulažem u nestalnost. Ulažem u prolaznost.

Vječnost me ne muči.

Pa da, da, da…trebam tvoje tijelo, dah i disanje koje sve iznovice mijenja i čini neponovljivim.

Koliko uzdaha i izdaha toliko oblika.

Stoga mi treba vjetar Tvojega daha.

Gradio bih sve crkve i hramove, ekumenizam mi je u krvi. Ja sam rastezljiv, prilagodljiv, svijetao i sjajan. Ali, jao! Bez Tebe sam u ništavilu. Nitko i Ništa.

Ali što sam ili tko sam?

Onaj koji je gradio da bi srušio?

Što sam zapravo htio?

Aha! Znam! Da, da, da…

Želio sam da nepoznati graditelj koji je izgradio hram u Efezu postane poznat i da poznati i slavni Herostrat postane nepoznat.

Da budu jedno Biće.

Post scriptum

(Ono što radim nazovi kako hoćeš: ambijent, objekt, instalacija, kuća, hram, krletka za ptice ili kavez za ptičurine. Tvoja stvar!)

Ive Šimat Banov
 

 Pa da, da, da…
Jučer
Impuls umjetnika.
Danas
Imperativ promatrača.
Sutra
Iznova.
Radosna zbunjenost.
Ili ne?


Dalibor Prančević

 

 
O nama Publikacije Bienale Međunarodni susreti Novosti Izložbe Biografije Kontakt
Sva prava pridržana © Galerija Kula 2009
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski