Izložba

Retrospektiva Vladimira Meglića

Stol, stolica, stoljeća Zapis o slikarstvu Vladimira Meglića Zadrti tradicionalist, neposustali figurativac i uvjereni slijedbenik klasičnih motiva s odlučnim simboličkim pokrićem, slikar Vladimir Meglić nipošto ne zaslužuje marginalizaciju u suvremenom trenutku Hrvatske umjetnosti niti pak treba tražiti ispriku za svoja – svjesno anakrona i na svoj način elektička opredjeljenja. Jed- nostavno, snagom i uvjerljivošću svojega izraza kromatskom osijetljivošću i ko- herencijom rukopisa, te neospornim imaginativnim uzletima on s punim pravom nudi javnosti svoju zanimljivu stvaralačku opciju, odnosno dokazuje motiviranost i istinitost svojega opredjeljenja, uvjerava u homogenost svijeta koji svijedoći i za koji se opredjelio. Može nam pri tom biti dobrodošlom stanovita tolerantnost, pluralnost ili relativizacija inovativnosti-karakteristične za postmoderni način re- cepcije – ali čak nezavisno od duha vremena, epohe koja načelno prihvača mnoge retro ili dijakrone morfologije, njegovo slikarstvo nosi otisak individualnog doživljavanja i ima pečat iznimno darovitog oblikovanja, te kritičko i gletatersko primanje. Vladimir Meglić se određenije afirmirao u poslijednjih desetak i nešto višegodi- na, ali njegovo stvaralaštvo ima znatno duže korijene i nemalu amplitudu koja pokriva višestruko duže razdoblje. Da i ne ulazimo u peripetije njegova formira- nja i sazrijevanja, uvidjet čemo kako je od prvih koraka nalazio neke svojstvene karakteristike i vrijednosti, kako je motivski i intonativno več od druge polovine sedamdesetih godina (prošloga stoljeća) išao smjerom sustavne deformacije i pomalo groteksne percepcije figura kako je na tragu sjevenjačkih starih majstora tražio vlastite inačice interpretacije vidljivog svijeta i ljudskih odnosa (pa i s osije- čanjem transcedentalne aure, metafizičkog pokrića). Nije pretjerano kazati kako je razvoj mladog slikara išao putem asimilacije mno- gobrojnih iskustava povijesti odabranog medija, kako su ga vrlo rano privukli i gotičari i maniristi, i klasičari i modernisti. pridodamo li da je jos kao diječak bio fasciniran tirolskim obojenim kipovima svetaca, a da je kao mladić proveo znatno vremena radeći za pozornicu, uspostavili smo mrežu utjecajnih faktora u tarženju likovnog jezika. Razumije se, putovanja po svijetu vodila su ga u muzeje i crkve, u galerije i na trgove, ali su ga navela i na otkrivanja različitih krajolika i ambijenata, s kojima je bio prisiljen uspoređivati panorame i vidike što ih je po- nio iz međimurskoga zavičaja – neosporno konstitutivno bitne i svjetonazorno određujuće. Večina tumača Meglićeva slikarstva opravdano će se poslužiti atributom ekspre- sivnosti, svrstati ga u okružje neoekspresionističkih tendencija konca dvadese- toga stoljeća (možda i susjedstvo njemačkih “novih divljih“). U svakom slučaju prepoznati će u njemu referencije na pretke, poput Van Gogha) kako i u izboru motiva stolica i kreveta, tako i u zvučnoj , čistoj kromatici) ili Rouaulta (po fovistič- koj kontrastnosti game i mizerabilističkoj mješavini nježne sućuti i blage poruge). Nije pri tom sporno da je evolutivno Meglić krenuo i dalje, asimiliravši stanovite tekovine kubizma (poliperspektivnost) ili nadrealizma (ukidanje gravitacije), no s jasnom sviješću da koristi “patente” povijesne avangarde kada oni imaju već standardnu vrijednost i oficijelnu verifikaciju. Simptomatično je među tim da Me- glić među svoje uzore predilekcije svrstava također Kleea i Miroa, dakle autore izrazito oniričkih i nemimetičkih svojstava. Naime, premda je dosljedni figurativac i nemože se odreći prtljaga ikoničkih znakova i simbola, on u svojemu komponi- ranju kadra rasporedu elemenata na platnu (papiru, zidu) također podrazumjeva logiku i slobodu ”apstrakcije”, tj. Svoje likove i predmetne atribute raspoređuje po slikanoj površini kao svojevrsne mrlje i nakupine pigmenta, kao dijelove koji će harmonično odjeknuti u suglasju sekvenci. Usidio bi se kazati kako Vladimir Meglić nije reagirao na Babilonsku ili Alksan- drijsku post modernu situaciju, kako je njegovo shvačanje oblikovanja išlo or- ganski prema prihvačanju tradicije kroz filter jedne linije modernizma. S ponešto pretjerivanja usporedio bi njegov dijalog s klasičnom tradicijom s picassovim “ćitanjem“ Cranacha i Velasquesa ili pak Baconovim parafraziranjem Van Go- gha i – opet- Valasquesa. Naravno, naš mladi slikar nije mogao možda niti htio – dosegnuti stupanj autonomije u odnosu na predkoške poput spomenutih ve- likih predhodnika, ali je znao i umio nastaviti na sebi svojstven način , odnosno progovoriti motivima vlastitih nadahnućai s likati specifičnom inačicom tempera- mentnog duktusa i kolorističke euforije. i prije nego li je stabilizirao svoju paletu i ikoniku Meglić je iskazao neospornu okrenutost začudnom i fantastičnom, te sklonost prema distorziji oblika i hiper- trofiji prostornih sugestija. Dovljno je pogledati predakademske radove, kao što su ”pejsaž“ 1975, “Metafizički“ 1978, “Ruganje“ 1979, i “Šaljivi“ 1978, pa da se uvjerimo u autentičnost opredjeljenja, u potrebu fiksiranja opsesivnih likova i pri- zora, ali u devetom desetljeću prošlog stoljeća – u razdoblju nakon dugotrajnog provjeravanja dolazi do zrelosti i samosvjesti relizacije, do serijalnih varijacija i ci- kličkih obrada dominantnih motiva. Sigurnost izvođenja očituje se u naglašenoj gestualnosti i smjelom jukstaponiranju kontrastiranih parcela, a mogućnost in- dividualizacije pojedinog rada zavisi od gotovo nepresušne imaginacije. Meglić se tako poigrava“općim mjestima“, fiksnim atributima, “stajačim metaforama“ svoga univerzuma (kao što su prije svega, ploča, stola. ladica, i sjedište, i na- slon stolice), da bi ih potom obagatio ili olakšao dodanim akcesorijima (kocke, zvrk, vaza, suza, rog, voće, ptica, gnjezdo, itd.). proporcionalno u dosadašnjem Meglićevom slikarskom opusu pretežno enterijeri. Neuzmemo li u obzir njegove mozaikalne i vitrajne izvedbe njegova su platna najćešće komornoga ugođaja sobne , intimističke atmosfere, koordinata zidova, stropova i podova. Među tim, naćin obrade kao da razbija sva ograničenja zadanog prostora, tretman površi- ne zadobiva upravo kozmička obilježja. i nije rijeć samo o tome da otvorene ladi- ce naslućuju prodore u neznane dubine ili da se kroz učestale prozore otvaraju vidici na beskonačna prostranstva, nego Meglićeva dinamična gesta pripada ritmovima što sugeruraju astralne protege i poklapanje suprotnosti. “Crni oblak“ što se nazire izvan okna istoimene slike iz 2000. Godine odjeknut će u gustom krajoliko iza Sv. ilije, na slici iz godine 2001. “Žuto polje“ (1995) ponudit će svoju podlogu i obris za razradu u ”Flori” (1999), u “Cvijeću Sv. Doroteje“ (1998), ili pak “panu” (1997). U zrcalu “gnjezda“ (2002) ogledat će se geometrizmi iz “bacača kocki“ (2000)... Život oblika na Meglićevim slikama dobrim djelom zavisi odpretplitanja ortogo- nalnih i valovitih silnica. Same ploče stola poznaju amplitudu od strogih pra- vocrtnih poteza do barokno zavijenih uvrnutih i razbarušenih rubova, a pri tom služe i kao pars pro tot kadriranja, organiziranja i uokvirivanja zadanih elemenata. Kad su blizu još ljestve ili podne daske ili prećke naslona stolice dobivamo čitav koordinatni sustav linearnih paralelizama kojima se odlučno suprortavlja orga- nička razvedenost dominantnih djelova slike. Autor je i sam svjestan bitne pola- riziranosti mnogih svojih djela, pa ih i naslovima definira kao “tirkizno na crvenoj“, “Crveno-zeleno“, “toplo-hladno“, “Muško-žensko“, itd. Zaključujući, ustanovićemo, da pogled na dosadasnji saldo Meglićeva slikar- stva ukazuje na zanimljivu likovnu pojavu, na autora koji ima svoj stvaralački profil i potrebu okušavanja na više problemskih razina. Unatoć dosegnutoj ho- mogenosti osobnog stila ne zamjećuje se zamor ili monotonija izvođenja, pa se s razlogom mogu očekivati i daljnji kreativni prodori. Tonko Maroević