Retrospektiva Vladimira Meglića
>>
<<

Glasnik, 2004 god., 90 x 116 cm

Bajs, 2003 god., 116 x 90 cm

Nepoznanica, 2006 god., 80 x 60 cm

Ptica na žutom stolu, 2006 god., 84 x 68 cm

Cvijeće i ptica sreće, 2005 god., 100 x 81 cm

Ftiček bu se ženil, 2001 god., 50 x 70 cm

Orans, 2000 god., 100 x 140 cm

Večera u emausu, 1996 god., 120 x 79 cm

Napasnici, 1990 god., 27 x 32 cm

Mrtva priroda, 1983 god., 20 x 29 cm

Ruganje, 1975 god., 57 x 38 cm

Metafizički, 1978 god., 49 x 34 cm
Stol, stolica, stoljeća
Zapis o slikarstvu Vladimira Meglića
Zadrti tradicionalist, neposustali figurativac i uvjereni slijedbenik klasičnih motiva
s odlučnim simboličkim pokrićem, slikar Vladimir Meglić nipošto ne zaslužuje
marginalizaciju u suvremenom trenutku Hrvatske umjetnosti niti pak treba tražiti
ispriku za svoja – svjesno anakrona i na svoj način elektička opredjeljenja. Jed-
nostavno, snagom i uvjerljivošću svojega izraza kromatskom osijetljivošću i ko-
herencijom rukopisa, te neospornim imaginativnim uzletima on s punim pravom
nudi javnosti svoju zanimljivu stvaralačku opciju, odnosno dokazuje motiviranost
i istinitost svojega opredjeljenja, uvjerava u homogenost svijeta koji svijedoći i
za koji se opredjelio. Može nam pri tom biti dobrodošlom stanovita tolerantnost,
pluralnost ili relativizacija inovativnosti-karakteristične za postmoderni način re-
cepcije – ali čak nezavisno od duha vremena, epohe koja načelno prihvača
mnoge retro ili dijakrone morfologije, njegovo slikarstvo nosi otisak individualnog
doživljavanja i ima pečat iznimno darovitog oblikovanja, te kritičko i gletatersko
primanje.
Vladimir Meglić se određenije afirmirao u poslijednjih desetak i nešto višegodi-
na, ali njegovo stvaralaštvo ima znatno duže korijene i nemalu amplitudu koja
pokriva višestruko duže razdoblje. Da i ne ulazimo u peripetije njegova formira-
nja i sazrijevanja, uvidjet čemo kako je od prvih koraka nalazio neke svojstvene
karakteristike i vrijednosti, kako je motivski i intonativno več od druge polovine
sedamdesetih godina (prošloga stoljeća) išao smjerom sustavne deformacije i
pomalo groteksne percepcije figura kako je na tragu sjevenjačkih starih majstora
tražio vlastite inačice interpretacije vidljivog svijeta i ljudskih odnosa (pa i s osije-
čanjem transcedentalne aure, metafizičkog pokrića).
Nije pretjerano kazati kako je razvoj mladog slikara išao putem asimilacije mno-
gobrojnih iskustava povijesti odabranog medija, kako su ga vrlo rano privukli
i gotičari i maniristi, i klasičari i modernisti. pridodamo li da je jos kao diječak
bio fasciniran tirolskim obojenim kipovima svetaca, a da je kao mladić proveo
znatno vremena radeći za pozornicu, uspostavili smo mrežu utjecajnih faktora u
tarženju likovnog jezika. Razumije se, putovanja po svijetu vodila su ga u muzeje
i crkve, u galerije i na trgove, ali su ga navela i na otkrivanja različitih krajolika i
ambijenata, s kojima je bio prisiljen uspoređivati panorame i vidike što ih je po-
nio iz međimurskoga zavičaja – neosporno konstitutivno bitne i svjetonazorno
određujuće.
Večina tumača Meglićeva slikarstva opravdano će se poslužiti atributom ekspre-
sivnosti, svrstati ga u okružje neoekspresionističkih tendencija konca dvadese-
toga stoljeća (možda i susjedstvo njemačkih “novih divljih“). U svakom slučaju
prepoznati će u njemu referencije na pretke, poput Van Gogha) kako i u izboru
motiva stolica i kreveta, tako i u zvučnoj , čistoj kromatici) ili Rouaulta (po fovistič-
koj kontrastnosti game i mizerabilističkoj mješavini nježne sućuti i blage poruge).
Nije pri tom sporno da je evolutivno Meglić krenuo i dalje, asimiliravši stanovite
tekovine kubizma (poliperspektivnost) ili nadrealizma (ukidanje gravitacije), no
s jasnom sviješću da koristi “patente” povijesne avangarde kada oni imaju već
standardnu vrijednost i oficijelnu verifikaciju. Simptomatično je među tim da Me-
glić među svoje uzore predilekcije svrstava također Kleea i Miroa, dakle autore
izrazito oniričkih i nemimetičkih svojstava. Naime, premda je dosljedni figurativac
i nemože se odreći prtljaga ikoničkih znakova i simbola, on u svojemu komponi-
ranju kadra rasporedu elemenata na platnu (papiru, zidu) također podrazumjeva
logiku i slobodu ”apstrakcije”, tj. Svoje likove i predmetne atribute raspoređuje
po slikanoj površini kao svojevrsne mrlje i nakupine pigmenta, kao dijelove koji
će harmonično odjeknuti u suglasju sekvenci.
Usidio bi se kazati kako Vladimir Meglić nije reagirao na Babilonsku ili Alksan-
drijsku post modernu situaciju, kako je njegovo shvačanje oblikovanja išlo or-
ganski prema prihvačanju tradicije kroz filter jedne linije modernizma. S ponešto
pretjerivanja usporedio bi njegov dijalog s klasičnom tradicijom s picassovim
“ćitanjem“ Cranacha i Velasquesa ili pak Baconovim parafraziranjem Van Go-
gha i – opet- Valasquesa. Naravno, naš mladi slikar nije mogao možda niti htio
– dosegnuti stupanj autonomije u odnosu na predkoške poput spomenutih ve-
likih predhodnika, ali je znao i umio nastaviti na sebi svojstven način , odnosno
progovoriti motivima vlastitih nadahnućai s likati specifičnom inačicom tempera-
mentnog duktusa i kolorističke euforije.
i prije nego li je stabilizirao svoju paletu i ikoniku Meglić je iskazao neospornu
okrenutost začudnom i fantastičnom, te sklonost prema distorziji oblika i hiper-
trofiji prostornih sugestija. Dovljno je pogledati predakademske radove, kao što
su ”pejsaž“ 1975, “Metafizički“ 1978, “Ruganje“ 1979, i “Šaljivi“ 1978, pa da se
uvjerimo u autentičnost opredjeljenja, u potrebu fiksiranja opsesivnih likova i pri-
zora, ali u devetom desetljeću prošlog stoljeća – u razdoblju nakon dugotrajnog
provjeravanja dolazi do zrelosti i samosvjesti relizacije, do serijalnih varijacija i ci-
kličkih obrada dominantnih motiva. Sigurnost izvođenja očituje se u naglašenoj
gestualnosti i smjelom jukstaponiranju kontrastiranih parcela, a mogućnost in-
dividualizacije pojedinog rada zavisi od gotovo nepresušne imaginacije. Meglić
se tako poigrava“općim mjestima“, fiksnim atributima, “stajačim metaforama“
svoga univerzuma (kao što su prije svega, ploča, stola. ladica, i sjedište, i na-
slon stolice), da bi ih potom obagatio ili olakšao dodanim akcesorijima (kocke,
zvrk, vaza, suza, rog, voće, ptica, gnjezdo, itd.). proporcionalno u dosadašnjem
Meglićevom slikarskom opusu pretežno enterijeri. Neuzmemo li u obzir njegove
mozaikalne i vitrajne izvedbe njegova su platna najćešće komornoga ugođaja
sobne , intimističke atmosfere, koordinata zidova, stropova i podova. Među tim,
naćin obrade kao da razbija sva ograničenja zadanog prostora, tretman površi-
ne zadobiva upravo kozmička obilježja. i nije rijeć samo o tome da otvorene ladi-
ce naslućuju prodore u neznane dubine ili da se kroz učestale prozore otvaraju
vidici na beskonačna prostranstva, nego Meglićeva dinamična gesta pripada
ritmovima što sugeruraju astralne protege i poklapanje suprotnosti. “Crni oblak“
što se nazire izvan okna istoimene slike iz 2000. Godine odjeknut će u gustom
krajoliko iza Sv. ilije, na slici iz godine 2001. “Žuto polje“ (1995) ponudit će svoju
podlogu i obris za razradu u ”Flori” (1999), u “Cvijeću Sv. Doroteje“ (1998), ili
pak “panu” (1997). U zrcalu “gnjezda“ (2002) ogledat će se geometrizmi iz
“bacača kocki“ (2000)...
Život oblika na Meglićevim slikama dobrim djelom zavisi odpretplitanja ortogo-
nalnih i valovitih silnica. Same ploče stola poznaju amplitudu od strogih pra-
vocrtnih poteza do barokno zavijenih uvrnutih i razbarušenih rubova, a pri tom
služe i kao pars pro tot kadriranja, organiziranja i uokvirivanja zadanih elemenata.
Kad su blizu još ljestve ili podne daske ili prećke naslona stolice dobivamo čitav
koordinatni sustav linearnih paralelizama kojima se odlučno suprortavlja orga-
nička razvedenost dominantnih djelova slike. Autor je i sam svjestan bitne pola-
riziranosti mnogih svojih djela, pa ih i naslovima definira kao “tirkizno na crvenoj“,
“Crveno-zeleno“, “toplo-hladno“, “Muško-žensko“, itd.
Zaključujući, ustanovićemo, da pogled na dosadasnji saldo Meglićeva slikar-
stva ukazuje na zanimljivu likovnu pojavu, na autora koji ima svoj stvaralački
profil i potrebu okušavanja na više problemskih razina. Unatoć dosegnutoj ho-
mogenosti osobnog stila ne zamjećuje se zamor ili monotonija izvođenja, pa se
s razlogom mogu očekivati i daljnji kreativni prodori.
Tonko Maroević