Izložba

Izložba Aleksandre Rotar

Ako vam slike Aleksandre Rotar prvim dojmom sliče nekim kojih se sjećate to je poradi onog zajedništva dragog suvremenoj umjetnosti, poradi onih naplavina utjecaja i iskustva kroz koje je prošla i koja ovdje na ovim slikama spretno koristi.
U slaganju ovih vizualizacija slikarica preuzima gotove, pojednostavljene, shematizirane oblike koje koristi i likovna konfekcija, ali ih ona presvlači u nove smislove, koji ove radove čine posebnima. To je danas moguće jer su suvremene poetike otvoreni sustavi, koji, kao složne obitelji, surađuju, razmjenjujući potrebno, gubeći tako manje energije, skraćujući vrijeme od sjetve do berbe. Time konvencionalno postaje konvencija, dogovor slikarice i gledatelja; točnije dio konvencije "o ustupanju prava". Slikaricu ne zanima uvjerljivost, samodovoljnost i ljepota oblika nego način kako okupiti oblike u suvislost. Dakle, ovdje su važni odnosi među oblicima; oni vode glavnu riječ. Što slikama donosi ovo slikaričino opredjeljenje? Olakšavaju preslog sadržaja u smislove koji vrijede i kada napuste, a često napuste ravan slike. Njoj drago pribježište je glava gledatelja. Njen smisao je u dijalogu. Ovo je paradoks slikarstvo koje svojom likovnom provedbom u kojoj su oblici čvrsto ukotvljeni kompozicijom i obgrljeni limitiranom "tapwere" paletom poluugašenih, poruzinavilih boja zatomljenih intenziteta, koje su samodovoljan likovni konstrukt, postiže rafiniranu atmosferu koja sva vrhuni nekom ne pravom nego hinjenom, nazovi levitacijom, Međutim, primijetit’ ćete, jer je to očito, našoj analitici uvijek dobar dio njene slike ostaje nepokriven. Ta iracionalnost, jer o njoj je riječ, kvas je djelu; u ovom slučaju to su fine premetaljke u likovnom tkivu ovih slika, sintaktičke neobičnosti koje će dati osobnost čitanju ovih slika. Izvedbeni postupci koje je slikarica koristila na ovim slikama navode nas na zaključak da slikarica pozna neka ne baš često korištena iskustva iskaza u suvremenoj literaturi kao što su segmentaciju rečenice, kojom se iskaz sjecka, preslaže po slobodnoj autorovoj volji i sintaktičko izostavljanje koju gledatelj može se više ili manje uspjeha nadopunjavati.
Igrajući se likovnog pedanta, prčkajući po slikaričinoj pameti, moguće je naći ono što tražite na ovim slikama, ali ako želite pronaći ne samo ono što očekujete nego i esenciju, s kojom ovo slikarstvo izlazi u javnost, onda ćemo morati prihvatiti matricu koju ono nudi a ona distancira djelo od njenog tvorca. Toliko o onom gore spomenutom dogovoru "o ustupanju prava". To ove slike ne čini manje dojmljivim, obećavajućim; dapače. Slikarica je očito opredijeljena za virtualno pa će sve što nađete na njenim slikama biti isključivo rezultat njene volje i njene kreativne nakane i potentnosti.
Dobro je što su ove slike adresirane i čulima pa nema mjesta strahu da će "prevlast čistih ideja" (na slikama) "očima ostaviti malo mjesta za uživanje" (H. Taine) Iza ovih radova stoji zahtjevni projekt kojeg slikarica realizira apsolvirajući pritom čitavu svoju svjesnost. Tek onda kada se njena, tako provedena vizija, prevali u nestvarno, okupa u eter emocionalne neodređenosti, tek kada se udomaći u nesvjesno, tek tako potvrđena, ona je spremna za gledatelja; svog alter ega.
U realizaciji svog likovnoga razmišljanja Aleksandra Rotar se ponaša vrlo suvereno. Njeno slikarstvo je prije svega odlučnost bez dilema. Razložnost visoke artikulacije.
Andro Filipić