Exhibition

 

Predrag Pavić

Predrag Pavić - Šiljenje u kut

Preskočimo naslov i krenimo od kuta.
Mjesto artikulacije djela kojega smještamo u polje vizualno-konceptualnog angažmana nosi zasebne semantičke kodove, ali i historijsko breme. Već je na prijelazu iz 1915. u 1916. godinu, u Petrogradu, na znamenitoj izložbi 0.10 u galeriji NadezhdeDobychine, bila uspostavljena stanovita napetost između ezoterijski impregniranog umjetničkog rada Kazimira Maljeviča i konstruktivističkih umjetničkih eksperimenata VladimiraTatljina. I jedan i drugi afirmirali su kut izložbenog prostora kao mjesto posebne koncentracije.Maljevič je postavomCrnog kvadrata u kut pod strop -što možemo shvatiti kao religijsku parafrazu jer se na to mjesto u tradicionalnoj ruskoj kući obično postavljala ikona - s asimetrično raspoređenim drugim slikama suprematističke provenijencije,konstruirao jednu od najprepoznatljivijih izložbenih vizura dvadesetoga stoljeća.Tatljin je, s druge strane, svojim izloženim konstrukcijama promovirao estetiku svojih, u realitetu ukotvljenih, „radikalnih skulptura“.
Da kut uvijek postane mjestom pojačane tenzije i svojevrsnih pridruženih značenja govore i neki primjeri iz hrvatske povijesti umjetnosti,nastali u domenama neoavangardnih umjetničkih promišljanja, poput znamenitog Meandra što ga Julije Knifer 1961. godine smješta u kut. Primjera bi na povijesnoj liniji umjetničkog djelovanja bilo mnogo, a atraktivnost kuta kao mjesta artikulacije umjetničke ideje ostaje i danas aktualno.
Ipak, kut neke prostorije može se prepoznati i kaomjesto upriličenja kazne, osobito iz perspektive zastarjelih modela školskih praksi kažnjavanja. Kut se tada obično vezao uz načinjenu pogrešku ili iskazani neposluh, odnosno postajao je mjesto gdje se valjalo primiriti i iskazati „pokajanje za učinjeno“.
Različita su značenja i povijesne asocijacije koja bi na sebe potencijalno mogao primiti rad Predraga Pavića,Šiljenje u kut.Kako god bilo, taj je rad umjetnik realizirao prije dvije godine prigodom samostalne izložbe u zagrebačkoj galeriji Vladimir Nazor.On se sastoji od videa koji je kombinacija stop-animacije i naknadno ubrzane 25 fps video-slike. Ta slika zapravo prikazuje umjetnika kako sjeda na bijeli kubus smješten u kutu prostorije i šilji olovke. Proces traje sve dok hrpa drvnog balasta u potpunosti ne prekrije umjetnikov lik. Stop-animacija sastavljena je od približno pet tisuća fotografija snimljenih u neprekinutom dvanaestosatnom time-lapse procesu. Za potrebe njezina nastanka korišteno je otprilike četrdeset tisuća olovaka. U galeriji je uz video rad bila izložena i nakupina šiljevine.
Pitanje koje se odmah inicira jest svrhovitost i značenje samog čina kojega Pavić izvodi.(Pod pretpostavkom da je uopće uputno govoriti o svrhovitosti umjetničkog postupka.) Šiljenje olovke obično je označavalo pripremu - fizičku, ali i mentalnu - za kakvo neposredno djelovanje na papiru ili drugoj površini. To je ujedno bila i svojevrsna odgoda buduće radnje, odnosnokolebanje: kako i što dalje? No u Pavićevu radu događa se obrat u odnosu na početnu mirnoću i koncentriranost, a to jehipertrofija činašiljenja i potenciranjedoslovce frenetičnog ritma proizvodnje drvnog otpada kojim umjetnik prekriva vlastiti lik.(Zanimljivo je navesti da je upravo u periodu nastanka rada Šiljenje u kut tvornica olovaka TOZ doživljavala krizu svoga dugogodišnjeg proizvodnog života da bi je nedugo nakon toga zadesila nesretna sudbina stečaja.)Umjetnik ubrzanim ritmom cijelog prizora poništava osjećaj iscrpljujućega„rada“ i uvodi stanovitu dozu vedrine i smijeha. Ovaj je rad visoko autoreferencijalan što se, dakako, nalazi na putanji dosadašnjih umjetnikovih promišljanja i analiza vlastite pojave. Od samih svojih početaka umjetnik vlastite kreativne pozicije gradi narazobličenju i transgresiji tradicionalnih postulata autoreprezentacije ikrutih zadatosti medija – ponajprije kiparskoga - kojeg uglavnom koristi. Štoviše, prema akademskom umjetničkom zvanju i deskripciji vlastite pojavezauzima ironijski stav dovodeći ih gotovo do „dadaističkog“ apsurda. Poništava li umjetnik u ovom radu tradicionalno shvaćeni medij kiparstva i inherentne mu postupke gradeći od efemernog materijala nekonzistentni volumen otpada? Ili možda izvrćući alate vlastitog djelovanja sabotirainstituciju umjetnosti i svoje mjesto u njoj?
Nanovo kut…
Zanimljivi su i procedure postavljanja samog rada, a koje prepričava sam autor. Naime, rad je dosada izlagan četiri puta i uvijek se kao veliki problem pokazao upravo „kut“. Odgovarajućeg kuta u izložbenim prostorima obično nije ni bilo pa se Pavić doslovce morao za nj izboriti. Izgleda da se „borba za kut“ nastavila i ovdje u Splitu te ga je valjalo izgraditi kako bi mogao primiti hrpu balastne drvne materije poput kakve skulpture.Video komponenta kvazi-dokumentarne je naravi i daje približan uvid u to koliki je zapravo vremenski volumen potreban da se dobije izložena skulptura.Pritom se otvara i pitanje o tome što je (s)tvarnije i što ponajprije plijeni pažnju promatrača? Video slika s prepoznatljivom umjetnikovom pojavomkoja – uz nemalu dozu humora - nestaje pod drvnim balastom ili u galeriji izloženaakumulacija šiljevinekoja, uz različite asocijativne nizove, može uputiti promatrača i na moguću umjetnikovu (zakrivenu i statičnu) prisutnost?
Kojim god smjerom krenuli kut nam ostaje „sigurno“ prostorno i interpretativno uporište.

Dalibor Prančević

 
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski