Exhibition

 

Robert Šimrak:Do you (I) feel lucky?

Do you (I) feel lucky?

Estetika virtualnih svjetova i u njima začetih odnosa već je stanovito vrijeme prisutna u opusu Roberta Šimraka. Zagušena atmosfera i tenzični okoliši tamne game, svojevrsni osjećaj klaustrofobije tek su neka od obilježja tih slikarevih radova. Svjetovi su to neke paralelne, simulirane slikarske 'zbilje' koja opstoji kao vizualna reprezentacija usklađena s cijelim nizom neproživljenih 'spektakala' kojima je zasićeno okružje postmodernog čovjeka. Osobito čovjeka uronjenoga u složeni labirint medijske kulture. Za djelo Roberta Šimraka obično se vezuju odrednice kao što su pop-art ili hiperrealizam, umjetnički fenomeni koji idu uz njegove preokupacije konzumerizmom zahvaćenim svijetom i uz interes za kontekste ohlađenih emocija kakve propagiraju poslovanja mnogih financijskih i ostalih multinacionalnih kompanija.
Ipak, radovi kojima se umjetnik predstavlja u Galeriji Kula novi su i nose ponešto drugačije narativne značajke. Okupljeni su pod naizgled prozaičnim pitanjem „Do you (I) feel lucky?“. Skučenost interijera koja je mahom dominirala prethodnim umjetnikovim radovima zamijenjena je prividnom zračnosti eksterijera. To su zapravo postapokaliptični sterilni pejzaži lišeni života u kojima se kao jedini aktivni element pojavljuje usamljeni ljudski skelet. Kao pokretljivi elementi mogu mu se pridružiti i oblaci nad dalekim horizontima koji zlokobno navještaju da nisu ništa drugo nego akumulacije radioaktivne supstance. Čini se da slikar dolazi do konačnih konsekvenci svojih ranijih djela: prikazuje novi pejzaž očigledno zasut reliktima svijeta koji se nekoć udobno bio smjestio pod sintagmom 'modernosti'.
Naime, ono što se na radovima čini upadljivim jest neobična dinamika tog artificijelnog kostura. Ne bi se moglo reći da je to kakav organski mutant, već je upravo umjetna oznaka evidentno promijenjenoga svijeta; svijeta koji je ozračen, reduciran, neplodan. Ono čime kostur manipulira anakroni su relikti 'modernoga' svijeta. On se parodijski poigrava s tim zastarjelim rekvizitarijem modernog čovjeka namijenjenim utopijskim evolucijama i progresima. To su predmeti koji svjedoče vrijeme tehnološkog napretka i laboratorijskih istraživanja, ali i vrijeme neslućenih i svirepih sukoba. To je svijet urbanih aglomeracija koji je sa Šimrakovih djela posvema iščezao. Umjetnik predstavlja svijet koji je 'oslobođen' urbanih vizura ali na kojemu nisu, primjerice, vidljivi ni tragovi melioracije. No u odnosima veličina među predstavljenim skeletnim akterom i ostalim objektima evidentira se disproporcija (koja može upućivati na otežanu funkcionalnost odnosa među njima). Pitanje je samo: jesu li predmeti uvećani ili je kostur umanjen? Zapravo je sasvim svejedno, radnje koje kostur poduzima nesvrsishodne su. Fizička zaštita unutar atomskog skloništa suvišna je jer neposredne opasnosti za njega nema. Fertilizacija tla izlišna je jer potrebe za njegovim hranjenjem nema.
Kako god bilo, ljudska jedinka pojavljuje se na dva platna. Dakako, spekulacije o disproporcionalnosti i ovdje su moguće, a od njih polazi čitav niz značenja i tumačenja. Čovjek se pojavljuje kao uspavani rekvizit kojega kostur poteže poput zmaja na vjetru. On je sveden na koncept 'nesvjesnog' čovjeka. Nestanak čovjeka u svim konotacijama te riječi potpunoma je izvjestan na ovim Šimrakovim radovima. Ostaje samo njegova koštana preslika - artificijelno generirana i 'oživljena' - koja simulira neke od postupaka koje je on začeo. Nadalje, drugo pojavljivanje ljudske jedinke impregnirano je humornom kvalitetom. Naime na obodu rabljenoga starog lijevka kostur lovi nage žene koje se spotiču i padaju. Nije moguće ne vezati uz ovaj prizor i poneku književnu ili snažnu religijsku referencu, dakle poneku aluziju na dijelove kulturne povijesti. Najočitija bi bila ona danteovskih infernalnih vizija i uslojavanja ili seksualiziranog izgona iz raja i posrnuće u složenu stratigrafiju pakla.
Kroz kompjuterski generirane kompozicije transponirane u slikarski medij čini se kako umjetnik, ne bez natruha 'ozbiljne' humoreske, progovara o mogućim rezultatima civilizacije kojoj pripadamo. U podlozi tog civilizacijskog koncepta zapravo je kontaminacija koja vodi prema sasvim novim perspektivama života. Samo čijega?

Dalibor Prančević

  

 
Galerija kula
Povratak na pocetnu stranicu Pošaljite nam e-mail
English Hrvatski